Patentiranje autohtonih biljnih sorti
Pravo na intelektualno vlastništvo trebalo bi zaštiti ulaganja u istraživanja te poticati inovacije, tj. inicijative koji pridonose napretku i razvoju. Mnoge rasprave se vode po pitanju “granica” prava intelektualnog vlasništva, tj. koliko je dozvoljeno drugima da se natječu na istom tržištu. Te su rasprave posebno žustre u kontekstu biotehnologije, tj. patenata na žive organizme, sredstva i sjemena koja su razvijena ili preuzeta iz različitih tradicija koje su javno dobro. Kapitalizacija znanja često dolazi u sukob s autohtonim znanjima i pravima domorodaca, održivosti lokalnih ekosustava pa čak i sposobnosti naroda da zaštiti sigurnost opskrbe hranom i globalni okoliš.
Velike transnacionalne korporacije poput Monsanta, DuPonta i slični, ulažu u biotehnologiju te pomoću znanosti “otkrivaju” patente izvučene iz autohnoih biljaka bez znanja ili pristanka lokalnog stanovništva koje ih generacijama koristili. Kasnije, to isto lokalno stanovništvo shvati da znanje staro godinama mogu ponovo koristiti jedino tako da ga otkupe od velikih korporacija. U Brazilu, kao jednoj od najbogatiijh zemalja po bioraznolikosti, velike multinacionalne kompancije patentirale su više od polovice poznatih biljnih vrsta. Procjenjuje se da za zemlja ima oko 55.000 vrsta flore, što je oko 22% od ukupne svjetske flore, dok u Indiji, ima oko 46.000 vrsta.
Patent daje monopol na pravo korištenja inovacije tijekom 17 do 20 godina. Da bi se uopće mogla patentirati, inovacija mora biti nova i neobičana, inventivana i mora imati komercijalnu vrijednost. Kontroverznost podižu američki i europski uredi za patente koji daju pravo da se patentiraju biljne sorte, genetični modificirani usjevi, geni i dijelovi gena iz biljaka i usjeva.
Nažalost takvi su patenti isključivo patenti radi profita, a ne na opću dobrobit i korist niti riješavaju probleme na koje nailaze mali poljoprivrednici. Čak i znanstvenici brane biotehnologiju, međutim nije ni to “poštena igra”! Velike korporacije ulažu puno novaca u istraživanja koje provode znanstvenici na sveučilištima zbog čega istraživanja i sveučilišta idu u pogrešnom smjeru.
Jedan takav primjer dogodio se u saveznoj američkoj državi Teksas. Tvrtka koja se zove RiceTec preuzela je basmati rižu (koja raste u indijskim i pakistanskim regijama) pod svoj patent. Iako su je proizvodili genetski modificiranu, prodavali su je pod normalnom basmati rižom što čak nije bilo ni protuzakonito. Ipak, četiri patenta bila su povučena u lipnju 2000. godine kada je indijska vlada formalno pozvala na preispitivanje istih. Taj je slučaj pokrenuo rasprave i pojačao kontroverznost oko patentiranja autohnoih biljaka. Kao zaključak rasprave, povučeno je još 15 do 20 patenata iz Američkog ureda za patente i zaštitne znakove uslijed nedostatka posebnosti i inovacije. Ipak, u kolovozu 2001. godine tri su patenta dodijeljena RiceTecu – to su varijante koje se zovu Texmati, Jasmati and Kasmati, sve tri križane sorte basmati i američke riže dugog zrna. To je dalo istoinemnoj tvrtki pravo tvrditi da su njihove marke bolje u odnosu na običnu basmati rižu.
Još uvijek raste zabrinutost da korporacije iskorištavaju tradicionalne kultre razvijene tijekom tisuća godina od malih poljoprivrednika bez ikakve naplate siromašnim ljudima koji rade sav taj posao. Jedino što je do sada “ograničeno” jest da se hrana koja nije genetski modificirana ne može patentirati što znači da će tradicionalno znanje ostati javno dobro.
Picture used from: http://foodtank.com/news/2015/01/promoting-crop-diversity-and-protecting-indigenous-farmers-rights