Propadanje hrane

Propadanje hrane ozbiljan je problem u svijetu s obzirom da jedan dio svijeta baca velike količine još uvijek iskoristive hrane, dok drugi dio gladuje, a u ekstremnim slučajevima dolazi do gubitka života upravo radi nedostatka hrane. Informacije o propadanju hrane i posljedičnom gubitku novca možda promijeni mišljenje ljudi koji na lokalnoj razini mogu poduzeti male korake za čuvanje već ionako prekomjerno iskorištenih resursa.

Polovica hrane i pića koja se baci u Velikoj Britaniji dolazi iz kućanstva. Na taj način se stvori 7 milijuna tona otpada godišnje, od čega se polovica još uvijek mogla iskoristiti prije bacanja. Trošak za kućanstvo u kojem se hrana baca iznosi 470 funti godišnje (oko 4.500 kuna), dok se za obitelji s djecom taj trošak penje do vrtoglavih 700 funti godišnje (oko 6.500 kuna). Kada se to pretvori u mjesečni trošak, u prosjeku dolazi do iznosa od 60 funti (tj. više od 500 kuna) koje možemo uštediti.

Kada bi konzumirali svu hranu koju kupimo i na taj način spriječili propadanje, za prirodu bi to značilo jednako kao da maknemo svaki četvrti auto sa ceste. Isto tako, propadanje dobre hrane i pića povezana je s 4% ukupnog vodenog otiska u Velikoj Britaniji.

Zašto onda dozvoljavamo propadanje hrane? Dva su glavna razloga: prilikom kuhanja pripremimo previše hrane ili hranu ne iskoristimo na vrijeme. Zanimljivo je da Britanci bace više hrane nego ambalaže u kojoj se nalazi hrana.

Najčešća hrana koja se baci:

→ Voće i povrće 27%

→ Pića 17%

→ Kruh i pekarski proizvodi 11%

→ Cijeli obroci 10%

→ Mliječni proizvodi 10%

→ Meso 7%

Zašto je bacanje hrane svjetski problem?

Gledajući globalno, oko trećine proizvedene hrane (što je ekvivalent 1.3 milijardi tona) se izgubi ili baci u proizvodnji ili tijekom kozumacijskog sistema. Bacanje hrane zapravo znači i bacanje novaca, kako za kućanstvo tako i za velike korporacije u opskrbnom lancu – oko 200 milijardi dolara godišnje u industrijaliziranim regijama.

U svijetu koji broji 7 milijardi stanovnika i ima tendenciju rasta na 9 milijardi do 2050. godine, bacanje hrane nema apsolutno nikakvog smisla iz ekonomskih, okolišnih te etičkih razloga. Novac nije jedina stvar koju trošimo tijekom propadanja hrane. Trošimo zemlju, vodu, gnojivo, dolazi do stvaranja stakleničkih plinova prilikom transporta hrane koja se na kraju baci i prilikom njenog odlaganja.

Da bi vizija o istinskom održivom svijetu zaživjela, potrebna nam je promjena u navikama proizvodnje i trošenju prirodnih resursa.

Picture used from: http://lloret.nl/category/nieuws/